|
*naslov nije vezan uz post(pjesma od Parnog valjka)
Noc.Nije kasno,ali je zimsko doba pa se mrak spustio ranije.Ja ko i obicno surfam netom i trazim "neodređene podatke o određenim stvarima"(nije nis vezano uz sex kak je neke seksom opsjednute glavice moglo asocirati)
xD.U zadnje vrijeme razmišljam o tome dali se isplate naši postupci u životu.Jel bi ikome nesto promjenilo u životu ako bi smo svoj život proživjeli samo u stilu"hranim se i odmaram se"...Što uopće život jednog nevažnog pojedinca znaći za čovječanstvo?Nekada,kada pogledam neke ljude koji se jako trude u životu i žive s mišljenjem da ce bit primjeceni,osjećam se ćudno.Žao mi je gledati kada se netko trudi oko nećega što uopće nece biti zapaženo i nakon,sta ja znam,nekih 50 godina nitko neće pamtiti.A čovijek je utrošio cijeli život na to.Znam da ću sada u komentarima dobiti:treba se živiti za trenutak i slične dubokoumne gluposti koje su pokupljene od nekog.Ali stvarno.Kada malo zastanemo i izbacimo rečenice naučene napamet i malo razmislimo svojom glavom,mislim da svi ipak želimo ostaviti trag koji će se pamtit.No mislim da je to gotovo nemoguća misija za pojedinca.Weilerov zakon kaže:"Ništa nije nemoguće za čovjeka koji to ne mora uraditi sam." Na primejr u povijesti,veliki vojskovođe.Svi pamtimo velikog Julia Cezara.I sve njegove velike bitke.A znamo li i jedno ime nekog običnog vojnika koji je poginuo za Cezarovu slavu???Cezar svoju slavu ne bi stekao da ju zapravo drugi nisu izgradili za njega.Ne kažem a je i on zaslužan,on je planiro napade i slične stvari ali opet on to ne bi mogao bez vojske.Ne možeš upaliti vatru bez šibica(metaforički,nemojte me vuč za jezik).
Tako i danas od prilike funkcionira svijet."Mali" ljudi se mogu cijeli život oko nečega truditi ali mnogima se ne ukaže prilika da se čuje za njih.Ne kažem da se ne treba truditi,da me ne biste pogrešno shvatili,nije smisao života biti zapažen kako ste mogli zaključiti,ali opet.Zar vam nije drago kada netko pohvali vaša djela?Zar vam nije drago kada ćujete lijepo tuđe mišljenje o vama??...Možemo mi svi(pa i ja) pretvarati se da nas boli briga sta drugi misle o nama.No to je(dam ruku u vatru) samo obrambeni mehanizam.Kada nam ne ide u životu onda da se obranimo od vanjskih utjecaja uvjeravamo sebe u taj proizvd našeg uma.No sad sam malo skrenula s teme.Uglavnom.Isplati li se truditi u životu iako znamo da nećemo biti primjećeni i da se naša djela neće pamtiti(najvjerojatnije) poslje naše unučadi???-iako dosta toga ide u prilog suprotnme ja ipak mislim da se isplati.Pogotovo ako se posvetiš nekom humanitarnom zanimanju,ali to je sada individualna stvar.Ne znam više što da kažem,osim da se ispričavam svima zbog ne vraćenih komentara komp mi je neš bio zeznut al sad je sve ok....i hvala vam što uistinu komentirate postove a ne ono super blog posjeti moj.
|
